“Daj pregledajte ga. Folira se.. Neće da ide u školu. Glumi tikove. “Ovo sve izgovara očuh od jedanaestogodišnjaka. Aktivan kontakt sa mališanom otežan. Stalno pogledava u očuha i obara pogled. “Majka nije mogla doći, govori očuh.Ima obaveza”. Očuh superioran i ovdje želi da dominira.
Zamolili smo očuha da napusti prostoriju. Burno je reagovao. Strašno. Psovao je. Pred dječakom. Kada bi pokrenuo salvu psovki, mali dječak je se neprirodno grčio, stiskao vilicu, bučno disao na nos. Bojao se. Strašno se bojao. Kada je očuh izašao, pokušali smo sa kontaktom. Okolišao je i stalno gledao prema vratima.
“..Bojim se, rekao je. Bojim se njega. Tuče majku.Tuče i malog brata. Ponekad ….”
Za sebe je se bojao reći. Njegova pažnja je bila fokusirana na vrata..
“On je pretukao majku, šapućući govori. Zato nije mogla doći. Lice joj je crno. Bilo nam je čiko bolje kad smo bili samu sa majkom. Naš babo je poginuo prije 5 godina na gradilištu. Moj djed je govorio majci da ne petlja sa njim. Očuhom. Nije poslušala. Sad svi trpimo čiko.. Meni se ne dolazi kući iz škole. Ne razumije me ni nastavnica. Kaže: “Tikovi su ti zbog lijenosti. Lijen si i ne učiš.. Majci sam govorio da tuče i brata i… Ona je šutjela. Nije nam pomogla.
Ili nije smjela.”
Kada smo ga krenuli pregledati vidjeli smo zastrašujući prizor. Bezbroj masnica i preko 25 opekotina od gašenja cigarete na leđima djeteta. Odmah smo pozvali socijalnu službu.
I policiju. Očuh je uhapšen. Osuđen.
Dječak je se dugo oporavljao. Njegovi tikovi su nestali. Ali je uvijek bio zamišljen. Sa njim je dolazila majka. Majka koja je počinila grešku. Grešku koja je mogla završiti kobno. Dovela je nasilnika u kuću. Kuću koju je napravio otac djece, kojeg više nema. Ali je svjesna greške. Grli svoju djecu. Oslobođena njega. Oslobođena straha. Torture. Nasilja. Ali sa dozom krivnje.
Ponekad ga vidim. Dječaka.
I pomislim: “Bože, kako je moguće da postoje ljudi koji djeci nanose neviđene boli? Djeci koju nema ko zaštiti? Djeci koja trpe zlostavljača u svojoj kući?
Onda čvrsto prigrlim svoju djecu u mislima sa djecom koju nemaju zaštitnika. Koja su bespomoćna. A željela bi voljeti. I biti voljena.
Elvir Peštalić
Foto:Ilustracija