IVKA

Četiri sina sam rodila i jednu kćer. Sinove odhranih – ne osjetih. Dobro učili. Škole završili. Savjete prihvatali. U svemu primjer bili.
A moja kćerka jedinica Ivka – izrod. Gluha za lijepu riječ, gluha za svaki dobronamjeran savjet. Prije bi insan kamenu dogovorio nego mojoj Ivki. Za nju nije bilo ni kazne, ni nagrade, jednako je prihvatala i jedno i drugo. Ravnodušno. Kao da su joj vile glavu nosale.

  • Uspori sine Ivka – govorila sam joj. – Neće život pobjeći.
    Brzo mi iscvjeta u ružu, u ljepoticu. Tvrde glave plitke pameti. Đavo s ljepotom anđela. Tako sam tada mislila, a danas ne mislim ništa. Svašta je preko moje grbače prešlo pa ne mogu ni suditi, ni kuditi. Ne može čovjek pametan biti.
    Sve smo činili da je sačuvamo od muške požude, a nisi mogao u njoj đavola sačuvati. Tvrdoglava je Ivka bila, kao da joj je magarac prvi rod.
    Šta će tebi, Ivka, momci! Još si dijete! Mojoj Ivki ništa, osim momaka, u glavi nije ni bilo.
    Ne trči, kćeri Ivka, život je brži od tebe. U trčanju će ti proći i radost i mladost. Ne trči, dijete drago. Ko za životom trči, život mu, kad-tad, noge saplete. Sreća se sine Ivka misli i stvara. Nije život materino krilo da se uzdaš u njegovu toplinu kad nešto po zlu krene. Hladnoćom će ti okaliti vrelu krv.
    Sve moje riječi i sve moje suze o nju su se razbijale poput talasa koji udara u stjenu. Prije bi vjeru mijenjala nego majčina savjeta saslušala. Jedan momak, drugi, treći… Ivka se svemu smijala, u svemu zabavu i zadovoljstvo tražila.
  • Pustite me da živim – govorila bi u bijesu ako bismo joj nešto zabranili. – Vi ste stari, potrošeni i ništa vam nije zanimljivo.
    Jedan momak, drugi, treći… A za svako srce nađe se strijela – nema ni jednog da nije bilo ranjeno.
    Zavoljela je Marija. Sve do tad moglo se s njom i deverati. Tad se pomami. Niko je nije mogao spriječiti u onom što je naumila. Uzalud prijetnje oca i braće. Kroz zid, ako treba, da Marija vidi.
    Nismo joj branili ono što je dozvoljeno svakoj djevojci njenih godina, ali ona je uvijek htjela više.
    U četvrtom srednje, pri kraju školske godine, u noći tridesetog maja, moju Ivku zaboli stomak. Previja se jauče. Odvedemo je u hitnu, a iz hitne nas uputiše u bolnicu. Uvezoše je u neku ambulantu i ubrzo se iz ambulante začu plač djeteta.
  • Dobili ste unuče – rekao je doktor meni i mužu.
    Skamenjeni, stajali smo pred vratima, a onda moj pokojni Josip zaplaka. Sjećam se da sam ležala na nekom bolničkom krevetu i da su me pojili nekim slatkim napitkom.
    Dobili smo unuka. Gdje je bio? Čime i kako je skrivala stomak? Kako je tako vješto sakrila sve ono sto bi nas moglo navesti da posumnjamo?
    Cjelu noć smo moj pokojni Josip i ja plakali. Pred zoru, Josip prestade plakati, pogleda u mene i reče: – Naša je kćer kakva god je. Ona je naša, a naše je i njeno djete.
    Neke žene u njenim godinam su zrele. Udaju se i budu supruge i majke. Ivka je bila zelena. Zelinija od zelene trave. Ništa nije razumjela. Dijete rodilo dijete. Nisi je mogao probuditi da ga nahrani. Plače djete, plače Ivka. Ne smije ga uzeti, presvući, okupati. Malo se poigra s njim, pet, deset minuta, i njoj dosta.
    Mario nije htio da čuje za nju. Patila je mnogo. Plakala je tajno. Plakala je, vidjela sam to mnogo puta, ali nikad nije zaplakala pred svjedocima.
    Sinu je dala ime Mario. Niko je u tome nije mogao spriječiti. Neke moje komšinice govorile su kako bi one Ivku dovele u red. Kako njoj treba dupe isprašiti, na nulu je ošišati. Po tuđem dupetu stotine batina.
    Ko nije Ivku imao taj nema pravo ni da zbori. Duša me je za njom boljela, ali jedna priča koju mi je godinu iza njenog poroda ispričala Ivkina prijateljica otrova mi život.
    Saznala sam da je Ivka tokom cijele trudnoće spominjala trešnje. Da je jedva čekala da se hercegovačka trešnja zacrveni na našim tezgama. U proljeće, pred kraj trudnoće, išla je na pijacu samo da ih gleda i miriše. Nije ih nikad kupila niti je i jednu u trudnoći pojela. Teško se živjelo i nismo djeci novce davali. Jeli su prije odlaska u skolu.
    Nakon te priče o trešnjama, ja sam noći i noći provela budna i uplakana. Ivka je postepeno je zaboravljala Marija, a spontano, kako je to od Boga ostavljeno, vezala se za Marija mlađeg.
    Jednog dana, kada je mali Mario ušao u četvrtu godinu zivota, otišla je s njim u seosku prodavnicu da kupi slatkiše. Vratila se uplakana. Nije mi htjela reci zašto plače. Saznala sam da su ispred prodavnice sjedile lokalne pijanice. Jedan od njih rekao je malom Mariju da je on njegov tata, a onda ga je drugi ubjeđivao da je on njegov otac. Čitava cirkuska predstava na račun Ivke i njenog djeteta odigrala se ispred prodavnice. Od tog dana Ivka je bila drugačija. Nije bila mnogo zrelija, ali je bila mirnija.
    Ubrzo nakon toga, zaposlila se u gradskoj pekari.Budila se, odlazila i dolazila u tišini. Zarađene novce trošila je donoseći kući sve što joj se činilo da nedostaje, a ponajviše je trošila ugađajuci svom sinu.
    Jednog dana reče mi da je upoznala nekog mladića iz Mostara. Dovozio je robu u prodavnicu pored pekare. Dva mjeseca nakon toga upoznala nas je s Mirsadom, a pet mjeseci poslije udade se u Mostar. Udade se u grad najljepših, najcrvenijih i najslađih trešanja. Teško mi je pao odlazak mog unuka, ali drago mi je bilo što ga je Mirsad prihvati kao svoje djete.
    Devedest druge godine poče rat. Ivka trudna i treba da rodi u maju devedest treće. U Mostaru, ne znaš ko na koga puca. Ivka katolkinja, Mirsad musliman, a Mirsadova majka pravoslavka. Nijedna strana nije bila njihova.
    Užurbano su se spremali za bijeg iz grada. A trešnje rodile, od roda se grane povile. Crvene, zrele. I poželje Ivka opet trešnje. Zamirisaše joj najljepšim mirisom.
    Govorila je Mirsadu da se ne penje na trešnju. – Mogu želju trpiti, nije mi prvi put, govorila je.
    Jok! Mirsad se popeo na trešnju i počeo da bere.
    Ivka je ubrzo čula pucanj.
    Pogođen je u glavu. Snajperom.
    Pričali su da su se ispod stabla prosule trešnje. Najcrvenije koje su vidjeli.
    Ivka je u izbjeglištvu rodila sina Mirsada. Danas zivi u Njemačkoj. Dođe dva puta godišnje. Sadašnja Ivka ne liči na onu nekadašnju.
    Svakog ljeta kada Ivka najavi dolazak, kupim trešanja, brdo trešanja, i pravim sok. Pomješam ga sa nekim drugim sokom i dajem joj da pije. Da me ubiješ ne znam zašto.
  • Edina Pasanovic Smajlovic
0 0 votes
Article Rating
Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments