Ne oduševljava mene tuđa uštogljena kuća,
nit stilski namještaj, nit ograde od rosfajda.
Ni perzijski tepisi nit zebra zavjese.

Ne divim se balskim haljinama nit staklenim štiklama.
Nisu za mene porcelani nit srebreni escajg.
Ne divim se uglancanim kuhinjama na koje je potrošeno brdo para a u kojima se ni u mjesecu ništa ne skuha.

Šta ti vrijedi kuća-vila kad je pusta i kad niko ne svraća i ako ko dođe, osjeća se k'o u predsjedničkoj palati uplašen da šta ne prevrne, polomi i uprlja.

Ja ti volim obične kuće.
Obične kuhinje.
Obične šerpe i lonce i krompir kuhani.
I hljeb pečeni.
I sataraš i hurmašice.
I ukuhano mlijeko od Šarulje.
I volim ono mače na pragu dok liže šape.
I onaj cvijet u starom loncu koji je proteko pa mati se dosjeti da posadi cvjeće u njemu jer jazuk je da se baca.

Ne lomi se predamnom, ne pokazuj mi svoje duge crvene nokte i ne pričaj koliko si čekala za nadogradnju jer ja ne vidim u tome vrijednost ni značaj gubljenja vremena za takve stvari.

Ne trudi se glumit damu jer smo zajedno u školu išle i s izvora vodu iz ruke pile.
I pitu sirnicu jele usput da na nas mame ne bi galamile sto nismo pojele.
Ne oduševljava me tvoja odjeća markirana koju si, kako reče po narudžbi kupovala, jer sam te vidjela da na prosjaka dreljiš oči kao da ti traži bogatstvo a ne marku.

Ja se samo oduševim kad vidim insana.

Kad vidim čovjeka.
Kad te opčini dobročinstvom.
Kad te uljudno pozove u svoju kuću i počasti dušom i osmijehom. 📚❤️🌍