Nevidljivi čovek

Sećam se kada sam dedu doveo u bolnicu
Tačnije na pregled
Iako smo došli među prvima
Svi su ulazili pre nas

Dođu, i uđu

Dođu, i prođu, kao da mi ne postojimo

Dođu, i odu, a mi čekamo

Kako je samo deda dostojanstveno gledao i ćutao
Bez da se buni
Naviknut da nikada, nigde, ne ide preko reda

Onda je jedna sestra drsko rekla, na moje ~ a mi? ~
~ Šta vama treba? ~

Rekoh ~ ništa, došli smo na izlet. ~

Pogledala me sa takve visine
A ja sam nastavio ~ Čeka vam ovde čovek u redu, bez obe noge
A vi propuštate ko kako dođe. ~

~ Doktorka prima, ne primam ja. ~

Čekali smo još neko vreme, odgurao sam dedina kolica
U obližnju privatnu kliniku, na pregled

Gde bar znaš na čemu si…

Bolnica, od najhumanijeg mesta, kakva treba da bude
Mesto za smiraj duše, podršku, pomoć
Pretvorila se u mučionicu

A pojedini doktori u sadiste

Koji gledaju kroz tebe

Samo zato što si NO NAME, ili se ne laktaš
Sediš i čekaš, svoj red
Sediš i čekaš, svoju šansu

Kao da je nisi debelo platio, kroz razne poreze, i ostalo

Zaboravljajući da to što poštuješ pravila
Ne znači da poštuju i drugi


Relativno skoro, na jednoj proslavi, sedeo sam u društvu te doktorke
Važne, bitne, korumpirane, kao da je u politici, a ne u zdrastvu
I pitao sam je zašto pacijenti ne ulaze po redu
Nego ko ima vezu

Nasmejala se, kao da sam debil
A onda mi rekla ~ mi smo samo na papiru jednaki, naravno da ću dati prednost
Onima koji me znaju, ili će da mi na uslugu, vrate uslugom. ~

~ Znači da smo se poznavali, brže bih ušao. ~

~ Sve zavisi koliko je hitno… ~

~ Bilo je hitno. ~

~ Kako ti je deda sada? ~

~ Od tada, i koji dan posle, nekako mrtvo. ~

~ Umro je. ~

~ Aham. No dobro, bilo je hitnijih slučajeva… ~

~ Moje saučešće. ~

~ Hvala, i on vam je zahvalan. ~

Kada ti je neko tvoj bolestan
Ne pitaš koliko košta

Ali poštuješ i bolest drugih

Pa čekaš

Samo što drugi baš i ne poštuju

Nikada neću da zaboravim pitanje ~ A šta vama treba? ~

Ništa

Apsolutno ništa

Samo da vas više ne gledam

I mom dedi se sve bilo smučilo

Bolnice, protokoli, redovi, poniženja

Samo me je u jednom trenutku pogledao
I rekao mi ~ izvini

Ne mogu više. ~

Izvinjavao mi se što umire
Što je mislio da će time da me razočara

Ne, deda

Ti si poslednja osoba koja bi me ikada razočarala

Srbija je većini ljudi od života uzela bar 15 ~ 20 godina
I ti si, nažalost, bio jedan od njih

Ko će da vrati sve te živote

Niko

Nikad

Kao da ništa nije ni bilo

Život se nastavlja

Rijaliti se nastavlja

Politički cirkus se nastavlja

A ljude ko jebe
Ionako su samo broj

Pacijent taj i taj

Soba ta i ta

Kapela ta i ta

Parcela ta i ta

I ćao

Izvini deda

Nema srećne smrti

Ali bar ima dostojanstvene

Žao mi je što si se toliko namučio.

Stefan Simic. 📚❤️🌍

0 0 votes
Article Rating
Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments