Sećam se kada sam dedu doveo u bolnicu
Tačnije na pregled
Iako smo došli među prvima
Svi su ulazili pre nas
Dođu, i uđu
Dođu, i prođu, kao da mi ne postojimo
Dođu, i odu, a mi čekamo
Kako je samo deda dostojanstveno gledao i ćutao
Bez da se buni
Naviknut da nikada, nigde, ne ide preko reda
Onda je jedna sestra drsko rekla, na moje ~ a mi? ~
~ Šta vama treba? ~
Rekoh ~ ništa, došli smo na izlet. ~
Pogledala me sa takve visine
A ja sam nastavio ~ Čeka vam ovde čovek u redu, bez obe noge
A vi propuštate ko kako dođe. ~
~ Doktorka prima, ne primam ja. ~
Čekali smo još neko vreme, odgurao sam dedina kolica
U obližnju privatnu kliniku, na pregled
Gde bar znaš na čemu si…
Bolnica, od najhumanijeg mesta, kakva treba da bude
Mesto za smiraj duše, podršku, pomoć
Pretvorila se u mučionicu
A pojedini doktori u sadiste
Koji gledaju kroz tebe
Samo zato što si NO NAME, ili se ne laktaš
Sediš i čekaš, svoj red
Sediš i čekaš, svoju šansu
Kao da je nisi debelo platio, kroz razne poreze, i ostalo
Zaboravljajući da to što poštuješ pravila
Ne znači da poštuju i drugi
Relativno skoro, na jednoj proslavi, sedeo sam u društvu te doktorke
Važne, bitne, korumpirane, kao da je u politici, a ne u zdrastvu
I pitao sam je zašto pacijenti ne ulaze po redu
Nego ko ima vezu
Nasmejala se, kao da sam debil
A onda mi rekla ~ mi smo samo na papiru jednaki, naravno da ću dati prednost
Onima koji me znaju, ili će da mi na uslugu, vrate uslugom. ~
~ Znači da smo se poznavali, brže bih ušao. ~
~ Sve zavisi koliko je hitno… ~
~ Bilo je hitno. ~
~ Kako ti je deda sada? ~
~ Od tada, i koji dan posle, nekako mrtvo. ~
~ Umro je. ~
~ Aham. No dobro, bilo je hitnijih slučajeva… ~
~ Moje saučešće. ~
~ Hvala, i on vam je zahvalan. ~
Kada ti je neko tvoj bolestan
Ne pitaš koliko košta
Ali poštuješ i bolest drugih
Pa čekaš
Samo što drugi baš i ne poštuju
Nikada neću da zaboravim pitanje ~ A šta vama treba? ~
Ništa
Apsolutno ništa
Samo da vas više ne gledam
I mom dedi se sve bilo smučilo
Bolnice, protokoli, redovi, poniženja
Samo me je u jednom trenutku pogledao
I rekao mi ~ izvini
Ne mogu više. ~
Izvinjavao mi se što umire
Što je mislio da će time da me razočara
Ne, deda
Ti si poslednja osoba koja bi me ikada razočarala
Srbija je većini ljudi od života uzela bar 15 ~ 20 godina
I ti si, nažalost, bio jedan od njih
Ko će da vrati sve te živote
Niko
Nikad
Kao da ništa nije ni bilo
Život se nastavlja
Rijaliti se nastavlja
Politički cirkus se nastavlja
A ljude ko jebe
Ionako su samo broj
Pacijent taj i taj
Soba ta i ta
Kapela ta i ta
Parcela ta i ta
I ćao
Izvini deda
Nema srećne smrti
Ali bar ima dostojanstvene
Žao mi je što si se toliko namučio.
Stefan Simic. 📚❤️🌍