Ovako je nastala najlepša ljubavna pesma: Čekaj me i ja ću sigurno doći!

 Čekaj me
 Čekaj me, i ja ću doći,
 samo me čekaj dugo.
 Čekaj me i kada žute kiše
 noći ispune tugom.
 Čekaj me i kada vrućine zapeku,
 i kada mećava briše,
 čekaj i kada druge nitko
 ne bude čekao više.
 Čekaj i kada čekanje dojadi
 svakome koji čeka.
 Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
 Ne slušaj kad ti kažu
 kako je vreme da se zaboraviš
 i da te nade lažu.
 Nek poveruju i sin i mati
 da više ne postojim,
 neka se tako umore čekati
 i svi drugovi moji,
 i gorko vino za moju dušu
 nek piju kod ognjišta.
 Čekaj i nemoj sesti s njima,
 i nemoj piti ništa.
 Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
 sve smrti me ubit neće.
 Nek kaže tko me čekao nije
 Taj je imao sreće!
 Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
 niti će znati drugi
 da si me spasila ti jedina
 čekanjem svojim dugim.
 Nas dvoje samo znat ćemo kako
 preživjeh vatru kletu -
 naprosto, ti si čekati znala
 kao nitko na svetu... 
Foto: Profimedia/ Wikipedia

“Čekaj me, i ja ću sigurno doći” je po mišljenju mnogih, jedna od najlepših ikad napisanih ljubavnih pesama. Napisao ju je Konstantin Simonov, a zbog uslova u kojim je nastala ušla je u antologiju.

Simonov bio je veliki ruski pisac, pesnik i patriota kog je sudbina često odvodila na ratne frontove. Beznadežno je bio zaljubljen u Valentinu Serovu, tada najlepšu i najpopularniju glumicu.

Ona je, međutim, bila udata. Pošto je suprug general, koga je jako volela, preminuo, Valentina je dugo patila. Potom se upuštala u mnogobrojne ljubavne afere, ali nikog nije uspela da zavoli kao svog pokojnog supruga.

A onda, ratne 1940. godine upoznala je Simonova, koji je godinama maštao o njoj. Ušli su u vezu koja je bila sve ono o čemu je pisac maštao, ali, nevolje tek dolaze. Simonov je otišao na ratište i u jeku najvećih borbi shvatio je da se neće vratiti kući živ.

Jedino što ga je održavalo bila je fotografija i misao na svoju prelepu Valentinu koja je željno iščekivala da joj se vrati. Tada je odlučio da joj napiše pesmu koja će joj govoriti koliko je on voli, čak i kada ga ne bude više.

Pesmu, koja je trebala da stigne Valentini posle njegove pogibije je stavio u džep, mirno iščekujući svoj sudnji dan. Međutim, desilo se čudo – jedinica u kojoj se Simonov nalazila nekako je izbegla finalni udar neprijatelja, i pisac se, živ i zdrav, vratio kući svojoj dragoj, sa pesmom u džepu.

Venčali su se 1943, a pesma o ljubavi koja nadjačava smrt u kombinaciji sa “hepiendom” obišla je ceo svet, i prevedena na čak 35 jezika!