Bilo jednom jedno usamljeno,
bolešljivo djete.
Tamo negdje do godine pete
od doktora do kreveta,
ozbiljnoga,tužnog svijeta,samo.
Bdjeli su nad njim,
bolesnim djetetom tim.
Rekao je djed – njemu treba pas kao spas!
Svi su rekli – pas????
A bakterije, bolesti dodatne, dlake, slina?
Kakav pas! Ti si poludio! U staroj glavi propuh,
ccc, milina…
Ali, djed je, jednoga dana, donio psa
pod kaputom.
Mama je bila bjesna, baka se činila ljutom,
otac je prijetio, ali djed se sjetio –
neka pas bude moj, a djete neka ga gleda iz “daleka”, pa da vidimo što nas čeka!
I bilo je tako.
Štene nejako, dijete bolešljivo, blijedo
i jedno lice naborano, sjedo,
hodali su svako jutro šumom.
Štene drumom, djete umom,
djed za njima, ekipa na čuđenje svima.
Vidi stari deda, glava sjeda, a malo pameti!
Bolesnom djetetu psa donijeti…
A djete… napokon se glasno smijalo.
Štene mu je tu i tamo poljubac dalo,
djete njemu, rodila se ljubav sve u svemu.
Djete je dobilo u licu boju.
Pas je brzo rastao.
Odnos je tu divan nastao.
Prva posjeta doktoru i iznenađenje –
nastalo je začuđujuće ozdravljenje.
Preporuka – pas kao lijek!
Eto…to sam vam htjela ispričati tek…❤
Autor: Mirela