Ni ovo jutro nije bilo ništa drugačije od prethodnih. Iz kuće su se čuli povici čovjeka koji viče na sina:

• Ustaj, već je kasno!
• Umij se, operi zube, počešljaj se, obuci se!
• Požuri, kasniš na nastavu! Nemaš vremena za doručak, popij sok usput! Ne smiješ ga baciti…
• Šta sam ti rekao, budalo? Već si uprljao košulju.
• Muka mi je od tebe, nikad nisi naučio da radiš stvari kako treba.

Dječak je ćutao. Znao je da može biti i gore. Bio je toliko uplašen da nije mogao ni reći “tata”.
U školi ga je učiteljica stalno grdila jer je bio odsutan. Stalno je razmišljao zašto ne može biti sretan kao ostala djeca.
Tog popodneva kada se vratio kući, ni sam ne znajući zašto, usudio se da prekine tišinu i rekao:

• Danas me učiteljica pitala šta radiš, a ja nisam znao šta da odgovorim.
  Otac ga pogledao:
• Treniram pse.
• A za šta ih treniraš? – nastavio je dječak.
• Učim ih da budu poslušni. Da sjednu, da legnu, da miruju, da preskaču prepreke, da ne ruše, čuvaju kuću, čuvaju i štite djecu, da pomažu slijepim osobama da hodaju.
  Obučavam ih za rad u policiji, vatrogasnoj službi, obučavam ih za spašavanje ljudi, spašavanje života lociranjem eksploziva i još mnogo toga…
  Dječak je slušao sa velikim interesovanjem i opet upitao:
• A, da li plaćaju pse da sve to rade?
• Naravno da ne – rekao je otac.
• Zauzvrat dobijaju puno ljubavi, pažnje i brige od svojih vlasnika ili onih koji rade sa njima.
• A kako uspijevaš da ih naučiš?
• Vrlo je jednostavno. Stavim im samo lanac, vodim ih u šetnju, hodam i pričam s njima i malo po malo ih učim. Kada ne urade dobro vježbe, ispravim ih čvrsto, ali pazim da ih ne povrijedim. Onda ih mazim da osjete da se ne ljutim na njih. Ali potrebno je mnogo strpljenja!

Dječak je bio veoma uzbuđen. Htio je odmah otrčati svojim malim prijateljima i reći im ovo što je upravo čuo, ali odjednom…
Sa tim djetinjastim, karakterističnim i prirodnim gestom koji djeca čine kada osjete da će im suze poteći, podigao je svoje nevino lice i rekao…

• Stavi i meni lanac! I ja želim da idem u šetnju i razgovaram sa tobom, želim da naučim mnoge stvari od tebe, želim da me ispraviš ako pogriješim i onda me maziš da osjetim da nisi ljut na mene. Zauzvrat ću biti poslušno dijete, neću te više ljutiti, neću uništavati, brinuću se o kući, naučiću da brinem o ljudima da spašavam živote…
  A, ako jednog dana oslijepiš, pomoći ću ti da hodaš! Molim te, stavi mi lanac, samo budi strpljiv sa mnom!

Čovjek je briznuo u dubok jecaj koji mu je prostrujao grudima i dok je grlio sina, osjetio je da mu je iz srca izašao lanac i povezao se sa malim srcem. Bio je to lanac sa mnogo karika ljubavi, ljudske topline, razumijevanja i strpljenja.
Dječak se nasmiješio, stisnuo uz njegove grudi i rekao:

• Hvala tata!