Za 100 godina, npr. 2123., svi ćemo biti pokopani kod rodbine i prijatelja.

Stranci će živjeti u našim domovima za čiju smo se izgradnju toliko borili i posjedovat će sve što danas imamo. Sva naša građa bit će od nepoznatih, još nerođenih… uključujući i onaj auto na koji ste potrošili bogatstvo, vjerojatno će biti staro željezo, u najboljem slučaju bit će u rukama nepoznatog kolekcionara.

Naši potomci će malo ili gotovo nimalo znati tko smo bili, niti će nas se sjećati. Koliko nas poznaje oca svog djeda?

Nakon naše smrti bit ćemo uspomena nekoliko godina, onda ćemo biti samo portret na nečijoj polici, a koju godinu kasnije naša priča, naše fotografije, naša djela odlaze u kantu zaborava povijesti… nećemo čak biti sjećanja.

Možda bismo, kad bismo jednog dana stali analizirati ova pitanja, shvatili koliko je ignoran i slab bio san da se postigne sve…

Kad bismo samo mogli razmišljati o tome, sigurno bi se promijenili naši pristupi, naša razmišljanja, bili bismo drugi ljudi…

Uvijek imati više, nemati vremena za ono što stvarno vrijedi u ovom životu….Sve bih to mijenjali da živimo i uživam u onim šetnjama u koje nikad nismo išli..onim neupućenim zagrljajima…onim poljupcima djeci i našim ljubavima.. onih šala da nismo imali vremena…
To bi sigurno bili najljepši trenuci za pamćenje, uostalom ispunili bi nam živote radošću… A koju gubimo, pohlepom, pohlepom, netolerancijom iz dana u dan!

Ima još vremena za nas! RAZMISLI o tome!!!
( autor Natalija Jackie )