U gostinjskoj sobi stare porodične kuće, krevet do prozora. Na krevetu moja majka. Stara. Sićušna. Bespomoćna..Milujem joj lice i sijedu kosu. Ona ponekad otvori oči i nešto prozbori. I podigne svoju zdravu ruku i pomiluje mi lice. I opet potone u san.
Zvali su me prije 15 dana. Razboljela se. Moždani. Odmah sam ostavio sve i došao u svoje rodno selo. Svom poslodavcu u Njemačkoj sam rekao da idem na godišnji..Nisam ni čekao odgovor. Bilo mi je svejedno. Samo sam želio što prije stići tamo
Stigao sam baš kad su je otpuštali iz bolnice.
-“Gospodine Kariću, nije dobro. Hemoragijski insult sa posljedicama. Oduzetost još i afazija. Senzomotorna.”
Oprostite doktore..
-Ah da , moždani udar sa krvarenjem. Stanje je gospodine nepopravljivo. Niti može niti zna pričati..”
Evo me nakon toliko godina. Nasamo sa njom. Preokupirali me ukrasi ovoga svijeta Prestiž.Novac. Ugled.. Dolazio sam 1 godišnje. Onda sve rjeđe..Ponekad je znao proći i mjesec da je i ne nazovem.. Otac je davno umro. Starija sestra u Australiji..
A ona je bila sama. Moja majka. Ljubomorno čuvajući kućni prag.. Kada sam došao vidio sam cvijetnu avliju.
Sa hadžibezima i bijelim ružama. Uredno okopanu, sortiranu i uređenu.. I odmah sam zaplakao.. Zbog majke. Zbog godina odsustva.. Zbog njene samoće.. Ali najviše zbog sjećanja na onaj njezin sok od bijele mirišljave ruže.. Bože moj kako čovjek izvuče iz podsvijesti stvari na koje je davno zaboravio. Ili barem misli da jeste.. Ne može se zaboraviti ono što pripada srcu.. Ne može se zaboraviti onaj dio života u kojem si bio mjezimac i predmet one čiste, nepatvorene ljubavi.. One majčinske..
Dok joj milujem bezizražajno lice i rijetku sijedu kosu, čitava erupcija sjećanja se probudi i zari se duboko u srce. U samu dušu.
Sjetih se i onih zelenih pantalona na tregere u kojim me je povela na upis u prvi razred. Sjetih se sreće kada mi je nabavila crvene, futrovane “Borovo” čizmice..
Sjedim, gledam i milujem biće koje je jedino na svijetu voljelo mene, više nego sebe..Više od svog života.. Onda se sjetih vremena kada me ispraćala u školu. Nikad bez toplog mlijeka. I doručka.To nije bio samo doručak. U onoj šolji mlijeka je bila i njezina ljubav i pažnja i nadanja i motivacija i strah.. U tih 5 minuta pijenja šolje mlijeka, znala me obasuti sa toliko ljubavi koliko nisam vidio i osjetio za cijelog svog života.. Sjetih se njenih neprospavanih noći kada sam gorio od temperature.. A njene obloge vidale su sve moje rane.. I tiho šaputanje: “Ne boj se mama je tu..”
Sjetih se i kad me ispratila na studij.
I njenog mahanja za autobusom, iako smo davno izašli iz vidokruga..
Živo se sjećam koliko je od mene tražila da sa sestrom moram biti u stalnom kontaktu.”Nema ona nikog, osim tebe- govorila bi”
A ja se ne sjećam da li sam sestru ikako nazvao u posljednje 3 godine..
Sjećam se njenog preklinjanja da ne idem u Njemačku.”Bolan sine, pare su puste. Ostaću te željna u starosti.”
Misli mi ponovo odlutaše u prošlost. Na metalnu kutiju soka “Fla wor aid”, koju je kupovala meni i sestri da pijemo.
“Ima vitamina, govorila bi.”
Onda se sjetih sestrinih svatova i njene žrtve, da sve bude kako treba.” Da se ne osjeti da nemate oca.”
Bajrami koje je provodila u samoći, gledajući kroz prozor, pogledajući nas, sa friškom baklavom na stolu sa listićima limuna na njoj, izvukle su jecaj iz najtananijih dijelova duše moje..
Grlim ono sićušno lice i sijedu kosu, na koju padaju moje suze. Olovne. Teške. Najteže..
Eh da mogu vratiti vrijeme samo mjesec..Da mi pruži onih 5 minuta nježnosti kao pred školu kad sam pio mlijeko.. Moje bi srce bilo ozareno a duša puna.
Budi se novi dan. Presjedio sam noć milujući je. A ja znam, da i ona zna. Da sam tu. Uz nju.. Barem sada.. Znam, jer se njeno disanje pretvori u lagani proljetni povjetarac koji po avliji rasipa latice behara..
Na prozor stare kuće sleti predivna bijela ptica. Pogleda na nas.. I vinu se u beskraj nebeskog plavetnila…

Elvir Peštalić. 📚❤️🌍