„Jednog dana ću roditi sina i sve ću raditi naopačke. Od njegove treće godine govoriću mu: “Dušo, ne moraš biti inženjer. Ne moraš biti ni advokat. Nije važno šta ćeš postati kada odrasteš. Da budeš patolog? Bravo! Fudbalski komentator? Klovn iz tržnog centra? Odličan izbor!”
I na svoj trideseti rođendan, prići će mi, znojavi, proćelavi klovn sa razmazanom šminkom na licu i reći: „Mama, imam trideset godina i ja sam klovn iz tržnog centra! Da li je ovo život koji si željela za mene?! Na šta si mislila kada si mi rekla da fakultetsko obrazovanje nije obavezno. Šta si htjela, mama, kad si me pustila da se igram sa dječacima umjesto da radim domaći?”
A ja ću reći: “Dušo, nisam te htjela tjerati – nisi volio matematiku, volio si se igrati s djecom.”
A on će odgovoriti: “Nisam znao do čega će ovo dovesti, bio sam mlad i nisam mogao ništa odlučiti, a ti, ti, uništila si mi život”, i on će razmazati šminku preko lica sa prljavim rukavom.
Onda ću ustati, pažljivo ga pogledati i reći: „Postoje dvije vrste ljudi na svijetu – jedan živi, ​​a drugi traži krivca. Ako to ne razumiješ, onda si budala.”
Reći će “ah” i onesvijestiti se. Trebaće mu otprilike pet godina za psihoterapiju.
Ili neće biti ovako…

Kad jednog dana dobijem sina, uradiću sve naopačke. Od treće godine ću mu ponavljati: „Ne budi budala, razmisli o budućnosti. Uči matematiku ako ne želiš da budeš operater call centra do kraja života.”
A kad bude imao 30 godina, doći će do mene, znojan, proćelav sa dubokim borama na licu i reći: „Mama! Imam 30 godina i radim u Google-u. Radim 20 sati dnevno, nemam porodicu, mama. Na šta si mislila kada si mi rekla da će me dobar posao usrećiti? Što si zamišljala kad si me tjerala da učim matematiku?’
A ja ću reći: “Dušo, htjela sam da dobiješ dobro obrazovanje, da imaš puno mogućnosti.”
A on će odgovoriti: „Kakve su to prilike za mene ako sam jadan, mama? Prolazim pored klovna u tržnom centru i zavidim mu što je sretan. Mogao bih da budem na njegovom mestu, ali ti, ti, uništila si mi život” – i palčevima će protrljati nos ispod naočara.
Onda ću ustati, pažljivo ga pogledati i reći: „Postoje dvije vrste ljudi na svijetu – jedan živi, ​​a drugi se stalno žali. A ako to ne razumiješ, onda si budala.”
Reći će “oh” i onesvijestiti se. A psihoterapija će trajati oko pet godina.
Ili ne…

Jednog dana ću dobiti sina i sve ću okrenuti naopačke. Od treće godine ću mu ponavljati: „Nisam tu da ti budem podrška. Ja sam pored tebe jer te volim. Idi kod oca, dragi, pitaj ga šta da radiš, neću da budem poslednje sredstvo.”
A kad napuni tridesetu, doći će meni, oznojeni, proćelavi režiser s melanholijom u očima i reći: „Mama, imam trideset godina. I već trideset godina se pitam šta da uradim da bih osvojio tvoju pažnju. Posvetio sam ti deset filmova i pet predstava, napisao sam knjigu o tebi, mama. Ali, mislim da te nije briga. Zašto nikad nisi rekla šta misliš? Zašto si me uvijek upućivala na tatu?’
A ja ću reći: „Dušo, nisam htjela ništa da odlučujem umjesto tebe. Samo te volim, a ti imaš oca za savjetovanje.”
A on će odgovoriti: “Šta će mi dovraga tatini savjeti, kad pitam mamu?” Cijeli život pokušavam da privučem tvoju pažnju, spreman sam sve da dam, ako možeš bar jednom, samo jednom da pomisliš na mene. Svojim ćutanjem, svojim distanciranjem, ti, ti, uništila si mi život” – i teatralno će se rukom udariti po čelu.
Onda ću ustati, pažljivo ga pogledati i reći: „Dakle: postoje dvije vrste ljudi na svijetu – jedan živi, ​​a drugi stalno nešto čeka. A ako to ne razumiješ, budala si.”
Reći će “ah” i onesvijestiti se.
Pet godina psihoterapije.

Opusti se! Koliko god se trudile da budemo savršene majke, naša djeca će uvijek imati nešto da ispričaju svom terapeutu.”
(Светлана Хмель)