Petar Božanić zvani “Boža Pub” (1895 – 1975) rođen je u Lici, u selu Tuževići, nedaleko od Gospića, a svoju ličku neustrašivost, prešavši Albaniju, pokazao je na Solunskom frontu.

Kao i mnogi drugi solunski dobrovoljci, agrarnom reformom dobija devet jutara zemlje u srcu Bačke i sa još 20 saboraca osniva Novo Selo.

Bio je kockar, boem, kavaljer, uvijek na strani slabijeg, sem kada nisu za istim kartaškim stolom. Čovjek velikog srca i široke ruke, koji je uvijek govorio da ne možeš dobiti ako ne daš.

Vodila ga je karta u Srbobran, Vrbas, Novi Sad, Sombor. Kada su igrali najveći majstori Kosta Gavanski iz Srbobrana, Šandor Tarko iz Feketića i Petar Božanić znalo se da što padne pod sto, tu i ostaje. Nijedan se neće sagnuti da podigne svoje, jer bi zbog toga morao da prekine partiju. Davao je 500 dinara onome ko bi otišao njegovoj kući da nahrani stoku i živinu samo da ne bi ustao od stola. A za te novce tada se mogao kupiti najbolji konj.

Feketićani još uvijek prepričavaju kako je bio široke ruke prema onima koji su ga čuvali od prevare, a prevara je bila jedino što je mrzio više od politike. Priča se da je jednom, dok je igrao, iza leđa imao ogledalo kojim su kibiceri pratili karte. Kada su ga upozorili na to, nije rekao “razbij staklo”, već “razbij, evo para”. Tom čovjeku dao je četiri hiljade tadašnjih dinara, a kada je ovaj rekao da je mnogo, dodao mu još dvije.

Neke od legendi

Nagrađivao je i one koji su ga čuvali od “pubova”, koje takođe nije volio. Čim su čuli da negdje igra, išli su da mu oduzmu pare, ali su im posjete bile jalove.

“Jedne noći dok su igrali ajnc popeh se na banderu da popravim kvar. Čim videh žandare kako prilaze njegovoj kafani, ono što sam popravio ja ponovo pokvarih da ne bi mogli da ih uhvate. Kada sam mu ispričao šta sam uradio, gurnuo mi je kamaru para sa stola i rekao da uzmem koliko mi drago”, ostalo je zabilježeno sjećanje jednog njegovog savremenika.

“Bilo je to u njegovoj kafani negde oko 1938, partija je trajala od subote do ponedeljka, a u njoj je Živko Mudrinski, veleposednik iz Srbobrana, izgubio sve što pesma kaže, pa i slugu pride. Deda ga je pustio da se dva dana znoji zbog gubitka, pa mu onda sve poslao natrag”, sjeća se unuka samo jedne od brojnih legendi o svom dedi, Boži Pubu.

Početkom Drugog svjetskog rata, Petar i njegova porodica doživljavaju sudbinu ostalih kolonista. Odlaze u logor Šarvar u Mađarskoj, gdje provode četiri godine. Međutim, ni tamo se karte nije manuo.

Pomagao porodici i zemljacima

“Mađarski vojnici su brzo saznali da govori njihov jezik i igra karte, i ubrzo su se toliko ‘navukli’ na partije da niko nije smeo da ih prekida. Na početku je namerno gubio, a kada su zagrizli, iako je bio njihov zatvorenik, znali su da mu daju sve što su imali. Kartao je i u pare i u hranu. Time je pomagao porodici i zemljacima da im ti logoraški dani budu bar malo lakši”, sjeća se dalje Božina unuka.

Pričalo se da se iz logora vratio sa “pola lotre (merdevine) forinti” koje je uzeo od jednog mađarskog oficira. On, međutim, tu priču nikada nije potvrdio, ali narodu je bilo lakše da u nju vjeruje, da i u tim strašnim vremenima ima svog junaka.

Poslije rata

Poslije rata, bez struje, vode i puta, gasilo se Novo Selo i Petar ostavlja sve što je stekao na parčetu solunske zemlje i sa porodicom dolazi u Feketić. Tamo se ponovo kući.

“Pričaju da je tu kuću jednom prilikom izgubio na kartama. To je bio izuzetak. Ali sutradan je baba Marta sjela za taj isti sto, odigrala partiju i povratila kuću. Ona mu je bila glavni oslonac, i za veliko čudo, nije mu branila.

Kako je ušao u pesmu i kako je Balašević saznao za priču o dedi, ne znam, ali priče o njemu kružile su svuda”, otkriva takođe Božina unuka.

Nije više Boža Pub ni u Pragu, ni u Beču, više od četiri decenije počiva na seoskom groblju u Feketiću. Igra se i dalje ajnc, ali ne više s takvim žarom jer danas, svi se slažu, nema više takvih kao što je bio Boža zvani Pub.