Zastrašujuće oružje iz povijesti: Sjeci, spali, razori!

Izvor: https://povijest.hr/ Piše: Lucija Kapural

Ako ste mislili da povijest modernog oružja počinje jurišnom puškom AK-47, razmislite ponovno! Mnoga drevna oružja odlikovala su se iznimnom tehničkom preciznošću i snagom, a za vas smo odabrali ona koja su, već samim izgledom, tjerala strah u kosti neprijatelju!

Katapukt, balista i trebuchet

Dok su Grci vojnu povijest obogatili katapultom, bacačkom spravom koja se podjednako upotrebljavala na kopnu i na brodovima, rimska inačica, balista, u inženjerskom je smislu bila znatno sofisticiranija. Osim kamenja, precizno je izbacivala je strijele, okovane balvane i bačve sa zapaljivom smolom, što ju je stoljećima činilo najpopularnijim opsadnim oružjem. Sastojala se od drvenog postolja sa žljebastom vodilicom te dviju ručki usađenih u elastične svežnjeve usukane užadi koje su, povezane tetivom, djelovale kao luk. Vodilica projektila bila je postavljena pod stalnim nagibnim kutom od 45 stupnjeva, pa se ispravljanje gađanja izvodilo pomicanjem sprave ili promjenom mase kamena. Srednjovjekovna verzija, trebuchet, može se opisati kao divovski katapult – stijene od gotovo stotinu kilograma izbacivao je na udaljenosti od pola kilometra, pa se redovito koristio u opsadama dvoraca s moćnim zidinama.

Vatrene strijele i vatrena kola

Počevši od antičkog Egipta, nije bilo vojne sile koja nije shvatila te obilno koristila razornu moć zapaljenih strijela. Korištene su tijekom opsada, ali i za spaljivanje sela i gradova nakon velikih pljački. Koncem srednjeg vijeka, u Koreji je izumljena znatno ubojitija inačica, tzv. hwacha (u slobodnom prijevodu: “vatrena kola”). Ova zastrašujuća ratna sprava odjednom je mogla lasnirati dvije stotine zapaljenih strijela, koje su, ako nije bilo kiše i vjetra, mogle letjeti preko 450 metara. Sastojala se od kola s dva kotača, povrh kojih je bila postavljena ploča s mnogo rupica. U svaku od tih rupica stavila bi se po jedna strijela, uz koju je bio privezan tuljac ispunjen barutom, što znači da su projektili funkcionirali poput raketa.

Katana i wakizashi

Iza pojma daisho krije se naziv za dva samurajska mača, wakizashi i katanu. Složenica dolazi od riječi “daito” (što znači “veliki” i odnosi se na katanu) i “shoto” (što znači “mali” i odnosi se na wakizashi). Za samuraja, bila je ultimativna sramota pojaviti se u javnosti bez ta dva mača, koja su smatrali utjelovljenjem svoje duše. Daisho, koji se prenosio s generacije na generaciju kao obiteljsko nasljeđe, uvijek se nosio na lijevoj strani, s oštricama prema gore, s tim da se wakizashi nosio ispod katane. Brojni stručnjaci za stara oružja slažu se da je katana najmoćnije hladno oružje ikada proizvedeno. Dizajnirana je tako da, već prilikom izvlačenja, napravi najveću moguću štetu na protivniku. Izvrsno je balansirana – zbog njene blage zakrivljenosti, ne postoji dvoručni mač kojim je lakše baratati. Sa savršenom moći rezanja i probijanja, smrtonosna je u fazi napada te sigurna u fazi obrane.

Šuriken

Malen ali smrtonosan, šuriken je bio taktičko oružje kojim se napadalo nezaštićene dijelove lica, ruke, vrat i zglobove. Nije imao za cilj odmah ubiti neprijatelja, nego mu oduzeti trenutak pažnje kako bi uslijedio smrtonosni napad mačem. Povijest šurikena seže u daleku 1624. godinu, a izumio ga je japanski profesionalni mačevaoc Matsubayashi Henyasai. S vremenom je ovo skriveno oružje, koje se izbacuje munjevitom brzinom, postalo omiljeni odabir nindža ratnika. Razvile su se dvije glavne vrste: hira, s naoštrenim zupcima, te bo, šuriken koji je zapravo bio dugačka tanka oštrica, a svaka škola u Japanu imala je karakterističan način bacanja.

Grčka vatra

Pod nazivom grčka vatra krije se zapaljiva mješavina korištena u srednjovjekovnom Bizantu, koja se izbacivala iz brončanih cijevi ili pak u ćupovima. Glavni sastojci bili su sumpor, smola i kučina, a kasnijih godina joj se dodavalo živo vapno i nafta. Upotrebljavala se za izazvanje požara na neprijateljskim ratnim brodovima i u opsjednutim gradovima, a gorjela je i na vodi. Prema tradiciji, 668. ju je izumio Kalinik iz Heliopola, a recept za njezino pripravljanje bio je strogo čuvana tajna. Zahvaljujući grčkoj vatri, ranoj verziji bacača plamena, u nekoliko su navrata odbijeni napadi na Konstantinopol.

Piše: Lucija Kapural