Dječak koji miriše na 🌹❤

Branimira Mitrovića iz Bijeljine svi poznaju još od kako je kao mali dječak s ispruženom rukom stidljivo pitao za po neki sitniš u lokalnim barovima da bi majci i sebe kupio hljeb. Sa samo šest godina život ga je natjerao da zarađuje za svoju porodicu. Kako je odrastao tako je počeo prodavati i ruže po klubovima i obližnjim kafićima. Othranila ga je ulica i neki dobri ljudi.
Ispričao nam je da je imao dva puta – da postane lopov i kriminalac ili ono što je danas – pristojan i uzoran momak koji vrijedno radi i pošteno zarađuje.

“Svi su me odbacivali od malih nogu. Imam bolesnu majku kući i ja sam morao da zaradim za nas. Nismo imali uslove za život. I tako sam krenuo da se snalazim. Dosta su mi u životu pomogli neki konobari. Oni su me i vaspitali i usmjerili na pravi put. Savjetovali su me – nemoj da kradeš, nemoj da radiš neke loše stvari i slično. Hvala Bogu uz pomoć tih dobrih ljudi, ja sam danas ovo što jesam ” – priča Branimir i dodaje da nije bilo njih, vjerovatno ne bi završio ni školu.
Priča nam kako su mu stalno ponavljali, trebaće ti škola, a on je tada bio samo dijete koje to nije razumjelo niti ga je zanimalo. Ipak, poslušao ih je i završio osnovnu školu, a potom i srednju poljoprivrednu.
Danas ima svoj posao – izrada buketa i dostava cvjeća 24 sata dnevno, a pravi i poklone od slatkiša, kao i cvjetne aranžmane za svadbe.
“Radim sve isto kao cvjećare, samo od kuće. To je inače bila moja ideja.

Odrastajući na ulici, na svojoj koži je osjetio kakvih sve ljudi ima. Procjenjuje da je 50 odsto dobrih i da isto toliko ima loših, ali kako sam kaže nikada nije bio zlopamtilo.
“To ti je isto kada padneš i povrijediš nogu, ustaneš i ideš dalje. Tako je i u životu, tako sam ja naučio da se borim.

Bilo je ljudi koji su me navraćali na loše stvari. Nudili su mi da radim prljave poslove da kradem, da prodajem drogu i slično. Te ljude sam sklonio u stranu.
Uvijek sam trčao po savjet konobarima koji su brinuli o meni, neću da pominjem njihova imena, jer ne žele da se eksponiraju, njima sam sve pričao i mnogo sam im zahvalan na svemu što su učinili za mene” – iskren je Brano.

Branimir izdržava svoju porodicu, majka mu oko posla pomogne kada može, a stariji brat radi na dnevnicu. Iako je stariji, kaže da se ne može baš pouzdati u njega. Na pitanje kako je onda on izrastao u odgovornu i vrijednu osobu, kazao je da je imao sreće što je upoznao dobre ljude koji su ga gledali kao svoje dijete. “Ja sam odrastao noseći smeće u kafićima. Pomogao sam i ja konobarima, a oni su mi plaćali za to. Nosio sam i gajbe. Znao sam svako jutro da poranim i ustanem za dvije marke da postavim baštu i uvečem da je sklonim. Ne bude to na kraju samo dvije marke, nabace oni meni još, počaste me. Tako su me naučili da imam obavezu i da steknem radnu naviku i sačuvali su me od loših ljudi s lošim namjerama. Ja sam im na tome neizmjerno zahvalan” ističe Brano.

On kaže da je tako i naučio da se bori i da zarađuje, da čeka da mu neko nešto da. A dobijao je od njih i dragocjene savjete. “Najdragocjeniji savjet koji sam dobio bio je da ne prevarim nikoga, da ne kradem i da budem dobar sa svima s kojima mogu kao i da poštujem starije. To sam i prije radio. Ali najviše mi smeta kada mi danas dođu ljudi koji su me prije ponižavali, lupali mi čvoke i slično, a sad dođu kod mene i mole me recimo da im dam ružu. Ja sam njima rekao, vidite kako se okrene ploča” – ispričao nam je Branimir.

“Ja sam inače dijete sa posebnim potrebama, ne baš teškim, nego sa lakšim. Imam i epilepsiju. Prije sam morao piti tablete zbog toga, a sada ih ne pijem. Kako sam rastao ta moja bolest je postepeno nestajala hvala Bogu” – kaže Brano i dodaje da i dalje ide redovno na kontrole.
Život ga je od malih nogu naučio da se bori i brine o sebi i svojim bližnjima, te je tako naučio cijeniti i stvari koje svi mi uzimamo zdravo za gotovo. “Ja sam bio zadovoljan i s jednom markom. Znao sam da kupim kilogram hljeba, da se najedemo ja i majka i da mirno spavam. Znao sam ja biti i gladan.

Brano i napominje da je veliki problem što današnji momci ne prilaze djevojkama. Za takvu situaciju okrivljuje Fejsbuk i Instagram. “Muškarci ne prilaze djevojkama, kao prije. Nema toga više. Pošalju mene da joj dam ružu i da je pitam za ime. Ja im kažem, priđi joj ti i pitaj je. Ja sam svoj posao uradio, ne mogu ja umjesto tebe pričati s njom.

Primjećuje da ljudi uglavnom danas novac troše na neke stvari koje im baš i nisu potrebne i da novcem pokušavaju kupiti sreću. “Ima ljudi zalete se, kupuju telefone od 1000 i više maraka, meni to nije bitno. Ne treba mi puno” – ističe Branimir.
Danas je zadovoljan kako žive on i njegova porodica. Bilo je problematično dok su bili podstanari, ali kako je njegova majka naslijedila očevu kuću, ne plaćaju više kiriju i imaju svoj dom. Sada je mnogo lakše, tvrdi.
“Prošao sam sito i rešeto i svima mogu poručiti da se nikad ne predaju. Ja sam padao hiljadu puta i bio u nekim lošim situacijama. Nisam imao šta da jedem. Ali važno je ne gledati iza sebe, nego nastaviti naprijed. Što više gledaš nazad, to više toneš. Gledaj u budućnost i ispred sebe” – poručuje Brano.