godine negde na tromeđi BiH, Crne Gore i Srbije, lovci su u čoporu vukova ugledali dečaka koji se kretao četveronoške. Vukove su ubili, a dečaka spasli. Telo mu je bilo prekriveno ranama i ogrebotinama, bio je neuhranjen, modar, nije znao pričati… Nisu znali ko je, odakle je, čiji je, ništa. Dali su mu ime Haris Pućurica. Smešten je u centralno prihvatilište za decu i omladinu u Beogradu, gdje je ostao do 1992. godine. kada je vraćen natrag u BiH. O njegovom kratkom i neobičnom životu snimljen je film „Ničije dete”, reditelja Vuka Ršumovića. Harisovo poreklo je ostalo misterija. Možda se jednostavno odšetao do šume, možda su ga roditelji mesecima tražili i nisu uspjeli pronaći. Možda je bio ostavljeno dete, a možda su roditelji imali saobraćajnu nesreću, a on je jedini preživio i izgubio se negdje u gustim šumama. Možda niko ga nije ni tražio. O njegovom životu zna se samo onoliko od kad su ga pronašli pa do dana kada je kao prilično socijalizovano dete, četiri godine kasnije napustio beogradsko Centralno prihvatilište za deecu i omladinu. Ime su mu dali lovci i tako mu odredili i naciju i vjeru. Odakle je došao i gdje je posle otišao i danas je misterija. Neki tvrde da su čuli kako je poginuo negdje na ratištu u Bosni. Uglavnom, nikad se više nije javio nikom.
