Izvor: https://dunjalucar.com/

Jacob (rođen 1785.) i Wilhelm Grimm (rođen 1786.) poznatiji kao braća Grimm, rođeni su u pokrajini Hessenu, u Njemačkoj. Njihove su bajke i priče preskočile vrijeme i prostor: dopale su u sve kutke svijeta, a objavljuju se i čitaju neprestano. Po jednoj statistici UNESCO-a, uz Bibliju, najčitanije su štivo na svijetu. I ova priča o braći Grimm može završiti kao i mnoge priče i bajke što su ih zapisali: »Ako nisu umrli, onda još i danas žive…« Žive u svojim bajkama i pričama. A njihove bajke i priče žive u srcima djece, i srca odraslih podsjećaju na maštovite sne djetinjstva.

Bremenski gradski svirači

---

Imao čovjek magarca, koji je već mnogo godina strpljivo nosio vreće u vodenicu; ali magarcu snaga jenjavala, te on postajao sve nesposobniji za rad. Njegovu gospodaru pade na um, da ga prestane hraniti, a magarac opazi, da loš vjetar duva, te pobjegne i udari put Bremena; tamo bi, mišljaše, mogao postati gradski svirač.

Kad je neko vrijeme išao, naiđe na lovačkog psa gdje na putu leži i dašće, kao da se umorio od trčanja.

– A što dašćeš tako, ćuko? – zapita magarac.

– Ah! – odvrati pas. – Star sam i svakim danom slabiji, ni za lov više nisam, pa me gazda htio ubiti, a ja pobjegao, i sad kako da zaradim svoj hljeb?

– Znaš li šta? – mudro će magarac. – Ja idem u Bremen za gradskog svirača; hajde sa mnom, pa budi i ti gradski svirač. Ja sviram u gitaru, a ti ćeš u bubanj.

Pas pristane i pođe.

Idući tako uskoro naiđu na mačka kako sjedi kraj puta nevoljko kao kiseli krastavac.

– Šta je tebi, staro češljalo? – zapita magarac.

– Pa ko da bude veseo – zlovoljno će mačak – kad se radi o životu; evo sam ostario, zubi mi otupjeli; volio bih sjediti u zapećku i presti nego trčati za miševima, i zato me gazdarica htjede ugušiti; ja sam, doduše, u pravi čas izmakao, ali dobar savjet zlata vrijedi, a dobra je odluka skupa: kamo ću sad?

– Hajde s nama u Bremen; ti se razumiješ u noćnu muziku, mogao bi postati gradski svirač.

Mačak pristane i pođe s njima.

Tri bjegunca prolaziše pored nekoga dvorišta; na vratima se ispeo pijetao, kukuriječe što ga grlo nosi.

– Šta se dereš, da čovjeku sve uši para! – poviče magarac. – Šta hoćeš?

– Prorekao sam lijepo vrijeme – odgovori pijetao. – A sutra je dan Bogorodice, kad se djetešcetu košuljice peru, pa ih valja sušiti; no kako dolaze gosti, nema gazdarica smilovanja, te je kuharici naredila da sutra mnome zasladi čorbu, i zato će mi se još danas odsjeći glava. Zbog toga, evo, vičem u sav glas, dok još mogu.

– Ah, šta prtljaš, crvenoglavče – reći će mu magarac. – Hajde radije s nama, mi ćemo u Bremen; nešto bolje od smrti naći ćeš svuda. U tebe je dobar glas, pa ako zajedno zasviramo, bit će to svirka svoje vrste.

Pijetlu se svidi prijedlog, i njih četvero pođu zajedno.

Za jedan dan nisu mogli stići u Bremen, pa dospjevši uvečer u neku šumu, htjedoše noćiti. Magarac i pas legnu pod visoko drvo, mačak se i pijetao popnu među granje; pijetao, dakako, sve navrh stabla, gdje bijaše najsigurniji. Prije nego što je zaspao, ogledao se na sve četiri strane, pa mu se pričini, da u daljini vidi gdje iskrica tinja i dovikne svojim drugovima, da neće biti daleko kuća, jer se nešto svjetluca.

– E, pa hajdemo – javi se magarac – da još na vrijeme stignemo tamo, jer ovdje je noćište loše.

A i pas mišljaše, da mu nekoliko kostiju s nešto mesa ne bi bilo zgorega.

Pođu prema tome mjestu, gdje se nešto svjetlucalo; vidješe kako svijetlo postaje sve jasnije i sve veće, dok napokon ne stigoše pred osvijetljenu razbojničku kuću. Magarac se, kao najveći, primakne prozoru i zaviri.

– Šta vidiš, sivalju? – zapita pijetao.

– Šta vidim? – reče magarac. – Vidim prostrt sto, a na njemu mnogo jela i pića; naokolo sjede hajduci i uživaju.

– To bi bilo nešto za nas – doda pijetao.

– Da, da, oh, da smo mi unutra! – uzdahne magarac.

Nato se životinje stanu dogovarati, kako da razbojnike otjeraju, i konačno nađu sredstvo. Magarac morade prednje noge metnuti na prozor, pas mu skoči na leđa, mačak se popne na psa i napokon uzleti pijetao, te sjedne mačku na glavu. Kad se tako, namjestiše, stanu na dogovoreni znak zajedno svirati: magarac revao, pas lajao, mačak mijaukao, pijetao kukurijekao; zatim provale kroz prozor u sobu, te se začuje treska i zveka stakla. Razbojnici se od silne graje trgnu pomislivši, da sablast neka dolazi, skoče i od straha pobjegnu u šumu.

Nato sva četvorica drugara sjednu za sto, zadovoljni s onim, što još bijaše preostalo, pa se naklope na jelo, kao da će četiri sednice gladovati.

Kad se svirači zasitiše, utrnu svjetiljku i potraže ležaj, svaki prema tomu kako mu pristaje i kako mu zgodno. Magarac legne na smetljište, pas za vrata, mačak na ognjište, a pijetao sjedne na krovnu gredu; kako bijahu umorni od duga puta, naskoro zaspaše.

Kad prođe ponoć, a razbojnici izdaleka ugledaju da nema više svijetla u kući i da je opet zavladao mir, reče harambaša:

– Baš nije trebalo da se ovako preplašimo – i pošalje jednog hajduka da pretraži kuću.

Razbojnik nađe sve u miru, pođe u kuhinju da zapali svijeću; kako je žarke, vatrene oči mačkove smatrao za žeravice, primakne žigicu, da je zapali. Ali mačak ne znade za šalu, skoči mu u lice te stane piskati i čeprljati. Razbojnik se strahovito preplaši i htjedne pobjeći na stražnja vrata, no pas, koji je ležao iza njih, skoči i ujede ga za nogu; kada udari preko dvorišta, pored smetljišta, magarac ga žestoko udari stražnjom nogom, a pijetao, što se od te buke probudio i razvedrio, vikne s grede:

– Kukuriku!

Razbojnik nadao u bijeg što su ga noge nosile; stiže svome harambaši te mu javi:

– Uh, u kući je neka strahovita vještica; dahnula u mene i svojim me dugim noktima izgrebla; pred vratima čovjek; ubo me nožem u nogu; u dvorištu neka crna neman, osinu me batinom; a na krovu sjedi sudac i viče: Dovedite mi lupeža! A ja pobjegao…

Otada se razbojnici više ne usudiše u kuću, a bremenskim se sviračima u njoj tako svidje, te više ne htjedoše iz nje.