Latif je bio najsiromašniji prosjak u gradu, spavao je u hodniku jedne stare kuće. Ipak, Latif je važio za najmudrijeg čovjeka u gradu. Jednog jutra kralj se pojavio na pijaci, podanici su mu pričali o njemu i došao je da ga vidi.
Kralj, zabavljen, priđe prosjaku i reče:

• Ako odgovoriš na jedno pitanje, daću ti ovaj zlatnik.
  I postavio je pitanje koje ga danima mučilo i nije mogao riješiti problem.
  Latifov odgovor je bio tačan i kreativan.
  Kralj se iznenadio i ostavio je novčić kod nogu prosjaka.
  Sutradan se kralj vratio i postavio mu još jedno pitanje, a Latif je ponovo odgovorio brzo i mudro.
• Latife, trebam te.- rekao je kralj.
• Molim te, dođi u palatu i budi moj savjetnik. Obećavam da ti ništa neće nedostajati.
  Lafit je prihvatio kraljev prijedlog. U narednih nekoliko sedmica, kraljeva pitanja
  su postale uobičajena. Očigledno je to izazvalo ljubomoru svih dvorjana.
  Jednog jutra, ostali savjetnici su tražili prijem kod kralja i rekli mu:
• Vaš prijatelj Latif, planira da vas svrgne.
• Nije moguće, ne vjerujem u to – reče kralj.
• Možete to potvrditi vlastitim očima.
  Kralj je bio razočaran i povrijeđen. Morao je to vidjeti. Tog popodneva, u pet sati, čekao je skriven u uglu stepeništa stare kuće. Odatle je ugledao Latifa kako zaista dolazi, pogleda lijevo-desno, te otvara drvena vrata. Tiho se ušunjao u sobu.
• Jeste li vidjeli? – vikali su dvorjani.
  Praćen ličnom stražom, kralj je pokucao na vrata.
• Ko je? – pitao je Latif iznutra.
• Kralj, otvori!
  Latif otvori vrata. Bio je sam u praznoj sobi. Bez prozora, bez tajnih vrata, bez namještaja da se neko ili nešto sakrije. Na podu je bio samo jedan tanjir, u jednom uglu štap za hodanje, a nasred sobe poderani kaput okačen na kuku koja visi sa plafona.
• Da li kuješ zavjeru protiv mene Latife?
• Kako možete pomisliti takvo nešto, Vaše Veličanstvo? Zašto bih to uradio?
• Pa, dolaziš ovdje krišom svako popodne.
  Šta tražiš, zašto se kriješ?
  Latif se nasmiješi i krenu prema pocijepanom kaputu koji visi sa plafona. Utješnim glasom rekao je kralju:
• Prije šest mjeseci, kada sam stigao u dvorac, imao sam samo ovaj kaput, ovaj tanjir i ovaj drveni štap. Sada se osjećam tako ugodno u odjeći koju nosim, krevet u kojem spavam je tako udoban, poštovanje koje mi pružate je tako laskavo i moć koju mi daje moje mjesto pored Vas je tako fascinantna…
  I da, dolazim svaki dan ovdje da se uvjerim i podsjetim na bitnu stvar.
  Da nikada ne zaboravim ko sam i odakle potičem.
  (iz arhiva)