Naučena bespomoćnost i naučeni optimizam

Nerijetko u ranom djetinjstvu doživljavamo neugodna iskustva i to u obitelji. Ako dijete ima nervozne roditelje koji kažnjavaju za svaku sitnicu, ono će mijenjati svoje ponašanje pokušavajući im ugoditi. No ako svaki put bude kažnjeno, odustat će od pokušaja da išta promijeni. Zaključit će da kazna slijedi štogod ono činilo i da se truditi – ne isplati.

Pojavu da čovjek zaključi kako ništa ne može izmijeniti koliko se god trudio, psiholozi nazivaju naučena bespomoćnost. Otkrio ju je sa svojim suradnicima američki psiholog Martin Seligman.

Još dok je Seligman bio srednjoškolac, njegov je otac doživio niz moždanih udara koji su ga učinili paraliziranim do kraja života. Promatranje oca kako tone u tjelesnu i emocionalnu bespomoćnost usmjerilo je Seligmanova buduća istraživanja. Njegov očaj potaknuo je moju snagu, napisao je jednom.

Kao student psihologije, Seligman je sudjelovao u provođenju pokusa kojima je otkriveno da miševi ne žele jesti na mjestu gdje su prethodno doživjeli šok ili traumu. Promatrajući ovu pojavu Seligman je zaključio da su i miševi, poput njegova oca, naučili biti bespomoćni! Ideju da se životinje mogu naučiti ponašati bespomoćno, Seligman je dokazao sljedećim eksperimentom:

Konstruirana su dva tipa kaveza za pse u kojima su psi dobivali elektrošokove. To je bezopasno, ali vrlo neugodno iskustvo koje pas pokušava pod svaku cijenu izbjeći. Jedna vrsta kaveza bila je napravljena tako da pas taj elektrošok nikako nije mogao izbjeći bez obzira što poduzimao. Drugi tip kaveza bio je takav da je pas mogao pronaći dio kaveza u kojem nije bilo elektrošoka. Psi su bili podijeljeni u dvije skupine. Jedna skupina je stalno dobivala neizbježive elektrošokove, dok je druga bila u kavezima gdje su se elektrošokovi mogli izbjeći. Tako su jedni naučili da u neugodnoj situaciji ne mogu ništa poduzeti i da su bespomoćni (naučena bespomoćnost), dok su drugi naučili da mogu promijeniti neugodnu situaciju – ako nešto poduzmu.

Nakon toga proveden je drugi dio eksperimenta. Ovaj put svi su psi stavljani u isti tip kaveza u kojem se elektrošok mogao izbjeći preskakanjem jedne prepreke. Seligman je uočio da su psi iz druge skupine vrlo brzo otkrili kako izbjeći elektrošok. Oni su bjesomučno trčali po kavezu dok slučajno nisu otkrili da treba preskočiti prepreku. Nakon toga svaki put im je trebalo sve manje vremena dok konačno nisu bez problema izbjegavali svaki elektrošok.

Psi iz prve skupine prenijeli su svoju naučenu bespomoćnost i u novu situaciju. U početku bi i oni trčali, no ubrzo bi odustali, legli na pod i počeli cviliti. Negativna očekivanja potpuno su blokirala njihovo ponašanje. Eksperimentator im je pokušao pomoći i domamiti ih na drugu stranu prepreke hranom, ali ništa nije pomoglo. Takvo ponašanje pokazivale su dvije trećine od ukupnog broja pasa u ovoj situaciji.

Dakle, sljedeći put kad se nađete pred problemom za koji vam se čini da ga ne možete riješiti, sjetite se Seligmanovih pasa – onih iz prve skupine. I oni su vjerovali da rješenja nema, a rješenje je bilo nadohvat ruke! Kao i bespomoćnost, i optimizam se može naučiti. Kako?

Pesimisti vjeruju kako neće uspjeti riješiti problem koji je pred njima i kako će se dogoditi sve najgore. Optimisti, s druge strane, vjeruju upravo suprotno! Sigurni su da će problem riješiti i da će sve ispasti dobro! Jesmo li optimist ili pesimist ovisi najviše o tome kako shvaćamo i tumačimo događaje u vlastitu životu.

(Iz knjige “Kako postati i ostati (ne)sretan”
D. Miljković, M. Rijavec)

0 0 votes
Article Rating
Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments