Na Olimpijadi u Los Anđelesu 1984 god. učestvovao je i egipatski džudista Muhammed ِAlijj Rešvan. Uspio je proći pretkolo i svi su bili iznenađeni što će učestvovati u finalnom meču. To je ujedno bilo i prvi puta da će Egipat na Olimpijadi uzeti medalju; zlatnu ili srebrnu. Štampa, radio i televizija, zapravo svi, su kliktali ime heroja i meč je prenošen uživo. Njegov protivnik u finalu bio je svjetski prvak Japanac Yašuhiro Yamašita.
Ali na samom početku borbe primjećeno je nešto veoma čudno. Rešvan u toj grčevitoj borbi s protivnikom nikako ga nije udarao u po njegovoj lijevoj nozi, što je za džudo bilo neobično. Rešvan je izgubio za nekoliko poena. A u toku borbe sav svijet je mogao čuti krik Rešvanovog trenera koji mu govori: Udri ga po njegovoj lijevoj nozi.
Ali Rešvan je to odbio, čak nije ni pokušao tim putem uzeti bar jedan poen. Tako je Japanac osvojio zlato. Navijači su bili tužni zbog gubljenja zlatne medalje i nisu razumili zašto se Rešvan nije borio agresivnije, bio je sav mlitav i nije izvršio uputstva svog trenera.
Ali odmah nakon toga organizovaće se konferencija za medije na kojoj će jedan novinar pitati Muhammeda Rešvana: Zašto nisi izvršio uputstva svoga trenera?
Rešvan će odgovoriti: Dobio sam potvrđenu informaciju da je japanski šampion povrijeđen, imao je posjekotinu unutarnjeg ligamenta lijevog koljena, i svaki jači udarac mogao bi ga potpuno uništiti. Ali on je tu vijest skrivao i odlučio je boriti se i žrtvovati se jer predstavlja svoju zemlju.
Novinar je nastavio s pitanjima: Ali to je za tebe bila velika šansa, preče je bilo da ti pobijediš.. zašto nisi iskoristio tu priliku i svojoj zemlji donio zlato?
Tada je Muhammed Rešvan rekao: Moja vjera me spriječava da udaram povrijeđenog čovjeka i da mu zbog medalje upropastim budućnost.
U tom trenutku svi su počeli pljeskati egipatskom heroju, i to jednim veoma dugim pljeskom.
I UNESCO ga je odlikovao za taj uzvišeni moral, te je izabran za nositelja najbolje sportske etike na svijetu. Organizacioni odbor mu je dodijelio počasno zlato jer ga je zaista zaslužio. I njegov ugled se proširio svijetom, a posebnu čast ukazali su mu Japanci i dočekali ga kao krunisanog kralja.
Možda da je Rešvan osvojio zlato, ne bi dobio ni pola počasti, zahvalnosti i ljubavi koju je tim potezom dobio u srcima ljudi.

Preuzeto pd
Prof. Halil Makic