Nevjerovatna, ali istinita priča stiže iz Moskve, iz devedesetih godina. Naime, dječak Ivan Mišukov je u svojoj četvrtoj godini života pobjegao od kuće. Ostavio je bolesnu majku i očuha alkoholičara koji ga je stalno tukao. I nikada više se nije vratio kući.

Živio je na ulici uplašen i sam. Svuda oko sebe počeo je da viđa oči koje su ga vrebale iz daljine. Bile su to oči predvodnika čopora pasa lutalica. Ivan je shvatio da su psi prijateljski raspoloženi prema njemu i da počinju da mu veruju, jer ih je hranio ostacima hrane koje je nalazio po đubretu. Počeli su da se ponašaju zaštitnički. Ivan je postao dio čopora, zapravo on je preuzeo ulogu vođe.

Moskovske zime su oštre i duge. Bez pasa, Ivan teško da bi preživio. Psi su ga noću svojim tijelima grijali da se ne smrzne. Svako ko bi pokušao da ga napadne imao bi posla sa bijesnim Ivanovim čuvarima.

I tako su prošle dvije godine, a onda su gradski zvaničnici čuli za “divljeg dečaka”. Tri puta su pokušali da ga uhvate, ali im je uz pomoć čopora uvijek pobjegao. Četvrti put policija je Ivanov čopor namamila u kuhinju restorana uz pomoć mesa i tada su uspjeli. Ivan je već imao šest godina i opirao se policajcima kao pas – režao je, otimao se, kidisao i grizao ih.

Ivan je dugo plakao, jecao, mjesecima je imao noćne more i bio je očajan što je razdvojen od svojih jedinih prijatelja i jedine porodice za koju je znao – pasa.

Osim buva i vaški, Ivan je bio u iznenađujuće dobrom zdravstvenom stanju. Dvije godine u čoporu nisu čak mnogo uticale na njegov govor, pa se dječak relativno lako vratio u društvo.

Ivanova biološka majka je umrla tri mjeseca prije nego što je pronađen, pa je neko vrijeme proveo u domu za nezbrinutu djecu Reutov u Moskvi. Usvojila ga je divna porodica koja mu je pružila mnogo ljubavi.