Kada je kćerka Čarlija Čaplina odlučila da se okuša u svijetu plesa, dobila je od oca emotivno i ohrabrujuće pismo…

“Kćeri moja, u svijetu u kojem živiš, ne postoje samo ples i muzika. U ponoć, kada izađeš iz studija, zaboravi na bogate obožavatelje. Ali, ne zaboravi da pitaš kako su, taksistu koji te vozi kući ili ženu koja je trudna. Pokušaj pomoći. Možda nema novca za pelene za buduće dijete. Ostavi nešto u njen džep.

Ponekad idi podzemnom ili autobusom, upoznaj svoj grad. Obrati više pažnje na ljude! Pogledaj udovice i siročad. Bar jednom dnevno reci sebi: – Ja sam kao oni. Da, ti si poput njih, kćeri moja!

Umjetnost, prije nego što čovjeku da krila da poleti, polomi mu noge. I ako dođe dan kada ćeš se osjećati iznad publike, napusti scenu. Uzmi prvi taksi i provozaj se kroz periferiju Pariza. Znam ga predobro!

Tamo ćeš vidjeti mnoge plesačice poput tebe, možda čak i ljepše, gracioznije, ponosnije. Dobro pogledaj! Zar ne igraju bolje od tebe? Priznaj to, moja mala djevojčice. Uvijek će biti neko ko pleše, svira bolje od tebe!

Ali, zapamti u porodici Čarlija Čaplina niko nije grdio taksistu, niko se nije smijao siromašnim ljudima koji žive na obali Sene. Ja umirem, ti nastavi svoj život. Volio bih da stvarno razumiješ ono što sam ti htio reći…

Čarli je ostario, Geraldine. Prije ili kasnije, bijele haljine će biti zamijenjene odjećom za žaljenje koju ćeš nositi kada dođeš na moj grob. Ne želim da te rastužim. Ali, pogledaj se s vremena na vrijeme u ogledalo. Tamo ćeš vidjeti moje osobine. U tvojim venama teče moja krv.

Sjeti se da je Čarli bio tvoj otac. Nisam bio anđeo, ali sam pokušao biti čovjek. Probaj i ti.

Ljubim te, Geraldine!

Iskreno tvoj, Čarli.”

Decembar, 1965.